Svi smo mi robovi navika

Dalibor Šumiga Bihevioralni marketing/Neuromarketing, Marketing

Ako ste se ikad pitali, a niste znali, potrebno je u prosjeku 66 dana da stvorite naviku. Kažem, u prosjeku, što znači da proces može, ovisno o okolnostima, vrsti ponašanja i osobi trajati od 18 do 254 dana.

Navike je vrlo teško mijenjati i baš ta činjenica je ključ razumijevanja ljudskog ponašanja….

SINDROM VANILIN KIFLICE (prema istinitom događaju)

Moja majka peče odlične kolače. Ne bavi se time profesionalno, ali je jako dobra u tome i redovito dobiva pohvale za svoj rad.

Kao i svi drugi, vjerujem da i vi imate svoju omiljenu vrstu kolača. Odrastajući u obitelji u kojoj su blagdanski kolači neizostavna tradicija, isprobao sam sve vrste kolača i odabrao svoje favorite. Dakle, stvorio sam određenu naviku.

Bez obzira koliko nam nekad ljudsko ponašanje izgleda konfuzno i kaotično, ako dovoljno dugo promatrate određenu osobu, pronaći ćete ustaljene obrasce ponašanja.

Pokazat ću vam to na vrlo banalnom primjeru…

Tijekom blagdana, kod mene, kao i kod većine vas, okuplja se šira i uža obitelj. U mojoj kući kolači su gotovo uvijek bili na stolu i svatko se može poslužiti. Praksa moje majke uvijek je bila da redovito nadopunjava tanjur s kolačima.

Za potrebe mojeg eksperimenta, zamolio sam ju da to ne radi….

Evo kako je izgledala originalna postava tanjura; stavio sam i nazive kolača da lakše možete pratiti eksperiment:

Iako vrlo banalan eksperiment, na malom uzorku “ispitanika”, samo gledajući promjene na tanjuru, mogu vam objasniti navike vlastite obitelji. Krenimo redom….

FAZA 1

Prve nestaju salamice. Zasluge za to pripadaju mom nećaku i meni; mi rješavamo salamice….

FAZA 2

Kao što možete primijetiti, u potpunosti su nestali brkovi. U nedostatku salamica, prisiljen sam pojesti drugu omiljenu vrstu kolača. Ali, nestao je i Trostruki užitak i dio Leline pite; zasluge pripadaju mojoj supruzi, mami i tati; šareni i kremasti kolači su njihov odabir.

Jeste li primijetili da je nestao i dio napolitanki?

Nitko u našoj obitelji ne jede napolitanke….osim ujaka. Napolitanke se pripremaju posebno za njega.

I tu se pojavljuje zanimljiv obrazac…. Zašto nije pojeo sve? Moj ujak je povučen tip, introvert. Iako je jasno da nitko osim njega neće pojesti napolitanke, on ne želi pojesti zadnjih nekoliko komada jer mu je neugodno i jer zna da će dobiti još poseban paket napolitanki na odlasku kući…

FAZA 3

U potpunosti je nestala mađarica. To znači da je u goste stigla moja sestra….

FAZA 4

Ostale su samo napolitanke (jer je ujak otišao kući sa svojim paketom), breskvice i vanilin kiflice.

Breskvice uvijek ostanu i one služe samo za ukras, ali i postoji razlog za to. Pred dosta godina, moja majka je prvi put radila breskvice i bile su toliko loše da ih čak i pas nije htio pojesti. Iako je u međuvremenu poboljšala recepturu i svoju vještinu pripreme, u našoj podsvijesti breskvice su i dalje “no-go” kolač za blagdane.

I na kraju dolazim do kiflica, glavnom razloga zašto sam ovaj eksperiment nazvao “Sindrom vanilin kiflica”.

Svakog Božića, u mojoj obitelji se pokazuju micro obrasci ponašanja svakog ukućana ponaosob, ali i cijele obitelji – uvijek prvo jedemo šarene kolače, kiflice su samo nužno zlo, količinska nadopuna..

MOĆ NAVIKE I OBRAZACA PONAŠANJA

Idući put, kad vam se pruži prilika da i iz sigurne daljine promatrate određenu osobu ili grupu ljudi, ako dovoljno dugo pratite njihovo ponašanje, pronaći ćete barem jedan ustaljeni obrazac ponašanja.

U marketingu, ako dovoljno dugo promatrate navike svojih kupaca, pronaći ćete obrazac. Ma koliko banalan bio taj obrazac, zapamtite riječi Samuela Johnsona: “The chains of habits are generally too small to be felt, until they are too strong to be broken.”